Djetinjstvo

Oskar Herman rođen je u Zagrebu, 17. ožujka 1886., od oca Danijela i majke Jozefine Hermann, koja umire kad su mu bile četiri godine. Imao je tri sestre i jednog brata. 1894. godine otac Danijel pada pod stečaj što uzrokuje probleme u obitelji. Obiteljsko prezime Oskar četrdesetih godina krati u Herman.

Školovanje

Godine 1892. Oskar upisuje donjogradsku nižu pučku dječačku školu i u razredu je s Josipom Račićem. Nakon četiri godine prelazi u gornjogradsku gimnaziju. Poslije upisuje višu trgovačku školu jer otac Danijel želi da Oskar postane trgovac, no 1903. Oskar maturira i odlučuje postati slikar, napušta obiteljski dom i polazi u slikarsku školu Konrada Filipa.

Studij u Münchenu

Godine 1904. Oskar Herman se seli u München, nakon što dobiva stipendiju Odjela za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade u Zagrebu.
München je u to vrijeme, na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće, postao snažni likovni centar, a naročito sjeverni dio grada Schwabing koji je dobio i epitet, „posebno stanje uma“, zbog velike količine kulturnjaka koji su tamo radili. Među njima je bio i Oskar Herman

koji, nakon priprema u slikarskoj školi Antona Ažbea, upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Münchenu. Upisuje se u crtačku klasu prof. Johanna Hartericha. Prijateljuje s Josipom Račićem i Romanom Kramsztykom, koji također tamo studiraju. U Münchenu je tada dominantan Jugendstil, djeluju i slikarske grupe drugačijih usmjerenja kao Die Scholle, Die Phalanx i Neu-Dachau. Oskar Herman prihvaća teze Juliusa Meier-Graefea o nedjeljivom jedinstvu prošlosti i živog suvremenog slikarstva.
Novi profesor Hermanu je 1905. postao Hugo Freiherr von Habermann, u to doba predsjednik minhenske secesije. Tijekom zimskog semestra 1905.-1906. zajedno s R. Kramsztykom i H. Höferom iznajmljuje atelje u Hiltenspergestrasse 10, kamo zalaze i ostali budući članovi minhenskog kruga, osobito J. Račić. Od 1907. do 1910. godine, kad završava studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Münchenu, polazio je i slikarske klase prof. Karla Rauppa i Petera Halma.

Prva samostalna izložba 1908. u Zagrebu

Oskar Herman samostalno izlaže u dvorani Obrtne škole 17 radova, te je prvi od članova minhenskog kruga koji je izlagao u Zagrebu.

Minhenska nova secesija

1909. prijelomna je godina u Hermanovu slikarstvu. Traži vlastiti likovni jezik, a u tome mu pomaže slikarstvo Hansa von Maréesa (1839-1879), kojemu je te, 1909. u Münchenu

priređena retrospektivna izložba. To je i trenutak kad upoznaje Juliusa Meier-Graefea, jednog od najutjecajnijih promicatelja suvremene umjetnosti u Njemačkoj toga doba. Rezultat poznanstva je Hermanovo dugogodišnje kopiranje dvaju Maréesovih slika. Godine 1911. putuje u Beč, a 1912. na putovanju je u Švicarsku, Belgiju i Veliku Britaniju (London) gdje posjećuje izložbe. Na Hermana ne djeluje umjetnost Plavog jahača koja je u to vrijeme djelovala u Münchenu. Njegova vizija umjetnosti jest ona kontinuiteta, ne drastičnih lomova. Godine 1914. sudjeluje na prvoj izložbi Minhenske nove secesije, koja se zalaže za najbolju tradiciju minhenske umjetnosti i spomenuti kontinuitet, a time je i slikarska orijentacija i status Oskara Hermana u toj sredini prihvaćen i potvrđen.

Vojni rok u Zagrebu

Godine 1914. započeo je prvi svjetski rat, te se Herman vraća u Zagreb. 1915, kao ograničeno sposoban, upućen je u zagrebačku kasarnu, gdje je 1918. završio vojni rok. U Zagrebu radi nekoliko portreta i ponovo odlazi u München.

Samostalne izložbe u Münchenu

Nalazi stan i atelje u Schellingstrasse 19, gdje će provesti idućih petnaest godina. Od 1919. kontinuirano izlaže s Minhenskom novom secesijom. Te godine otvara i samostalnu izložbu u u poznatoj minhenskoj galeriji „Thannhauser“. 1920. na izložbi Minhenske nove secesije Herman prvi put izlaže akvarele, a 1921. ponovo priređuje samostalnu izložbu u galeriji

„Thannhauser“. Herman se afirmira, izlaže po ostalim gradovima Njemačke, te postaje član minhenskog sindikalnog udruženja likovnih umjetnika. 1922. traži u Zagrebu domovnicu, a 1924. mu umire otac i on na kraće vrijeme dolazi u Zagreb i Beograd. Nakon toga putuje u Pariz i Provansu, te 1927. opet u Pariz. 1928. putuje na Azurnu obalu. U Münchenu je do 1933., kada Hitler dolazi na vlast u Njemačkoj.

U Zagrebu 1933.-1941.

Povratak u Zagreb za Oskara Hermana je značio korjenit prijelom. S minhenskom slikarskom kulturom ne uklapa se u aktualne zagrebačke trendove, pa kad 1934. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu priređuje samostalnu izložbu, likovna kritika ga ne razumije i negativno piše o njegovu slikarstvu. Izlaže s Grupom trojice koja se 1937. pretopila u Grupu hrvatskih umjetnika. Živi u teškim materijalnim prilikama.

Ferramonti-Tarsia

Počinje rat i Oskar Herman se sklanja najprije u Karlovac, potom u Ljubljanu, koju 1942. mora napustiti, te samostalno, izvan transporta, putuje s uputnicom za logor na jug Italije, u Kalabriju, u Ferramonti-Tarsia, gdje je zatočen do siječnja 1944. Crta i slika akvarele.

Poslijeratno razdoblje

Talijani raspuštaju logor, a Herman se priključuje NOP-u, te kao partizan odlazi u Apuliju,

a potom je u koloniji umjetnika-partizana u Cozzanu. Slika pejzaže u tehnici ulja na platnu. 1944. dolazi u Split, gdje je dodijeljen Prosvjetnom odjelu Oblasnog NOO-a i tako organizira izložbe umjetnika-partizana. Po završetku rata 1945. Oskar Herman se vraća u Zagreb, u svoj stan-atelje u Martićevoj 14b/IV, u kojem je živio i radio od godine 1937. do rata, i u kome je živio i radio do smrti. Kustos je Moderne galerije u Zagrebu od 1945. do umirovljenja 1949.

1946. sudjeluje na UNESCO-voj izložbi u Parizu, a 1947. na velikoj izložbi Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije 19. i 20. stoljeća. Ženi se Mirom Svježić. Godine 1952. JAZU organizira izložbu Račić-Kraljević-Becić-Herman u Ljubljani, a 1954. priređena mu je velika retrospektivna izložba u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, kojom se potvrđuje njegova vrijednost, a još više retrospektivnom izložbom u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1971. Godine 1955. nagrađen je Nagradom grada Zagreba, a 1960. odlikovan Ordenom zasluga za narod I. reda. Godine 1960. izdavačko poduzeće Naprijed tiska mu mapu 8 serigrafija, a 1961., u ediciji Mala likovna biblioteka, monografiju (izbor i predgovor: Boris Kelemen). Posthumno mu Grafički zavod Hrvatske izdaje 1978. veliku monografiju autora Borisa Kelemena i Grge Gamulina. Godine 1966. nagrađen je za životno djelo nagradom iz fonda „Vladimir Nazor“. Na II. trijenalu jugoslavenskog crteža u Somboru 1971. dobiva prvu nagradu.
11. siječnja 1974. pao je od kapi pored svoga slikarskoga stalka, prevezen je u Vojnu bolnicu, gdje je 18. siječnja preminuo. Pokopan je u obiteljskoj grobnici na Mirogoju.